Uranimo u 10 na roštilj i sendviče
Radnički pokret, borba za osmočasovno radno vrijeme, klasnu solidarnost – zamijenili su je izleti u prirodi uz roštilj i pivo. Zamjenile su je “nafrakane” sindikalne vođe, beskorisni mimohodi, prepotentna priča o poštovanju radnika i njihovih prava.
Kojih to radnika? Onih u industriji koja je na izdisaju? Oni su uglavnom na minimalcu – nije im ni do roštilja ni do teferiča. Slobodan dan će iskoistiti da urede kuću i baštu, da nešto zasade i okopaju jer ako se budu uzdali u radnička prava i sposobnost sindikalnih vođa ješće suva leba.
Ko to danas slavi 1.maj i zbog čega? Ko se sjeća pobune radničke klase u Čikagu i krvavog pira 1886. godine kada je boreći se za svoja prava smrtno stradalo 200 radnika, a 6 ih osuđeno na smrt?
Danas radnike predstvaljaju “svila i kadifa”. Sindikalci za mjesec zarade godišnju radničku platu i o čemu onda uopšte govorimo?
O autobusima koji u 10 časova voze na prvomajski uranak? Pa kad se to “ranilo” u 10 sati? Radnici ustaju u 5. Ali oni su svakako danas u manjini.
Prvi maj možda još slave “Titova djeca” ili bar sjećanje na 1.maj. I njima iskreno čestitamo Međunarodni praznik rada.
I onima što još uvijek “kuju gvožđe i igraju se s vatrom”.
