Danica Mandrapa osvojila drugu nagradu na konkursu o nevinom stradanju u Jasenovcu

16.04.2019.     Vijesti

Učenica šestog razreda osnovne škole “Jovan Jovanović Zmaj” Danica Mandrapa osvojila je drugo mjesto na konkursu “Stradanja i sjećanja na nevine žrtve u koncentracionom logoru Jasenovac” u konkurenciji osnovnih škola.

danica mandrapa.JPG

Na konkurs je pristiglo 229 radova. Rad Danice Mandrape nosi naslov “Samo ti dijete radi svoj posao. Nama je Bog život vječni dao”.

Da piše na ovu temu inspirisala je česta priča njenih roditelja koji su joj govorili o stradanju Srba u Jasenovcu kao i priča njene nastavnice srpskoga jezika Nade Miljković kojoj se puno zahvaljuje na podršci.

“Konkurs je došao u pravi čas i sve ono što sam zapamtila napisala sam u nekoliko rečenica. Ovaj sastav sam posvetila svim stradalim žrtvama, ali sam najviše pisala o mom čukundjedu Vukašinu Mandrapi kome je ustaša kidao dijelove tijela, a na to je Vukašin rekao rečenicu koji mnogi ljudi citiraju ‘Samo ti dijete radi svoj posao’”, rekla je Danica.

Ovaj sastav napisala je u jednom dahu i nakon napisanog sastava osjećala je olakšanje jer sve što se stavi na papir ostaviće trag.

Javna ustanova „Spomen-područje Donja Gradina“, zajedno s Republičkim pedagoškim zavodom Republike Srpske, dvanaesti put je raspisala konkurs za najbolje literarne i likovne radove učenika osnovnih i srednjih škola na temu „Stradanja i sjećanja na nevine žrtve u koncentracionom logoru Jasenovac“.

“Samo ti dijete radi svoj posao…”

Porodične priče nekada nije pametno iznositi pred očima znatiželjnih, ali moja dužnost je da ovu priču ispričam i da je na jedan poseban način prenesem u pisano djelo. Te strašne 1942. godine, bila je surova zima, a vihor zla jurio je jasenovačkim logorom. Niko nije slutio šta će se desiti. Uveli su ga. Bila je to mala, mračna soba, a ušao je i on – strašni ustaša. Vukašin ga se plašio, ali je bio riješen da još samo ponosom odbrani svoju vjeru, porijeklo i ime.

Krvnik je držao veliki nož u ruci i svaki put kada bi Vukašin odbio da usklikne – Ante Paveliću, on bi mu unakazio neki dio tijela. U početku je boljelo, kasnije nije osjetio. Skrušeno, ponizno, čekao je smrt, ona je zvučala i izgledala kao spas.

Kažu i na bol se čovjek navikne, ne znam. U to vrijeme naša porodica bila je ugledna, trgovačka. Kao i svi, i Vukašin je imao svoju ljubav, planove za budućnost, bio je spreman na izazove i, ja vjerujem, na velika djela. Ali sve to su mu pokvarili.

Njegova priča, hrabrost, odvažnost se u mojoj porodici prenosi od usta do usta, ne šapućući već s ponosom. Stariji članovi moje porodice ostavljaju je kao zavjet, da se ne zaboravi, da se sjećamo i o njemu pričamo kako zaslužuje.

Ponekad se pitam šta je sve moglo biti da ga nisu odveli u logor i nevinog kaznili oni koji su uzeli za pravo da se igraju Boga. Njegove riječi upućene zlotvoru koji pokušava da ga ponizi sakaćenjem danas zvone, mnogi ih citiraju: “Samo ti dijete radi svoj posao. Nama je Bog život vječni dao”.

Strašna sudbina moga čukundjeda bila je kolektivno zlo, mala priča koju su nam preživjeli kasnije posvjedočili. To je priča svih onih koji su bili dovoljno hrabri da kažu NE, da odbiju i po posljednji put daju sebi pravo na izbor.

Moja nastavnica mi danas kaže: “Piši”, a roditelji:”Slušaj i pamti”, a ja se nadam da sam ovim tekstom ostavila trag koji je djelić mozaika za veliku priču o mome DEDI.

Želimir Kovačina