Uranimo u 10 na roštilj i sendviče

30.04.2017.     Kolumne

Radnički pokret, borba za osmočasovno radno vrijeme, klasnu  solidarnost  – zamijenili su  je izleti u prirodi  uz roštilj i pivo. Zamjenile su je “nafrakane” sindikalne vođe, beskorisni mimohodi,  prepotentna  priča o poštovanju radnika i njihovih prava.

Kojih to radnika? Onih u industriji koja je na izdisaju? Oni su  uglavnom na  minimalcu – nije im ni do roštilja ni do teferiča.  Slobodan dan će iskoistiti da urede kuću i baštu, da nešto zasade i okopaju jer ako se budu uzdali u radnička prava i sposobnost sindikalnih vođa ješće suva leba.

Ko to danas slavi 1.maj i zbog čega?  Ko se sjeća pobune radničke klase u Čikagu i krvavog pira 1886. godine kada je boreći se za svoja prava smrtno stradalo 200 radnika, a 6 ih osuđeno na smrt?

Danas radnike predstvaljaju “svila i kadifa”.  Sindikalci  za mjesec zarade godišnju radničku platu i o čemu onda  uopšte govorimo?

O autobusima koji u 10 časova voze na prvomajski uranak? Pa kad se to “ranilo” u 10 sati? Radnici ustaju u 5. Ali oni su svakako danas u manjini.

Prvi maj možda još slave “Titova djeca” ili bar sjećanje na 1.maj. I njima iskreno čestitamo Međunarodni praznik rada.

I  onima što  još uvijek “kuju gvožđe  i igraju se s vatrom”.