RAZGLEDNICA IZ LJUBINJA: Mjesto skromnih i vrijednih ljudi, odbojke i meda
Malo je siromašnijh mjesta od Ljubinja, a skromnijih i vrijednijih ljudi od tri i po hiljade onih koji i danas žive na pola puta od Mostara do Trebinja. Kako je privreda davno izdahnula, svi su se prebacili na poljoprivredu. Prosječan Ljubinjac kad nije na njivi, bavi se odbojkom ili uzgaja pčele, to su glavne priče ovog kraja.
Propast privrednih subjekata poslije rata natjerala je ljude da se bave poljoprivredom. Načelnik opština Darko Krunić nam se pohvalio kako od 1.500 poljoprivrednih parcela na području njegove opštine obrađuje se 1.490. Deset preostalih miruju silom prilika zbog spornih imovinsko pravnih odnosa. Takav procenat obrađenosti zemljišta ne može se sresti nigdje drugo u našoj zemlji. Malo kriza, a malo marljivost ljudi.
Posebno je razvijeno pčelarstvo. Svi koje smo susreli tog dana kad je ekipa portala Klix.ba šetala Ljubinjem uzgajaju pčele, načelnik opštine, njegov zamjenik, predsjednik odbojkaškog kluba, baš svi… Kažu i da danas u Ljubinju ima dva puta više košnica nego stanovnika. Stanovnika je prije bilo oko pet hiljada, sada je tri i po, a košnica ima sedam hiljada.
Raspitali smo se pa saznali da jedna košnica za solidne godine može dati dvadesetak kilograma meda, a da se odlični ljubinjski med prodaje po dvadesetak maraka. Računica nije loša.
Trebinje im prisvojilo značajnu teritoriju
Nekad se najviše sadio duhan, danas je to rizičan posao, a uvijek je bio mukotrpan. Nešto ima voćarstva, uspijeva odličan crveni i bijeli luk ili saransak kako kažu u Hercegovini. Jedna od rijetkih firmi iz Ljubinja od bijelog luka pravi posebne marinade i izvozi u svijet.
Dragiša Sikimić urednik portala Moja Hercegovina kaže kako je ovo jedno od rijetkih mjesta u kojima nema javnog sektora, odnosno on je potpuno zanemariv.
„Ljudi se bave poljoprivredom, malo stočarstvom, zarađuju novac svojim rukama, bore se. Ovdje nema ni nacionalnizma, nisu ljudi opterećeni time. Ljudi su skromni, nema ni partitokratije, jer partije nemaju gdje ljude zaposliti. Trebinje je potpuno druga priče jer je sve zarobljeno u javnom sektor“, kaže Sikimić.
Sikimić navodi i kako Ljubinje nikad ništa ni od kog nije dobilo, a ponajmanje od Trebinje, od kojeg je u ratu izgubilo veliku teritoriju u Popovu polju.
Loš put, a nema izvorišta vode, ni dnevne štampe
Negativne stvari koje se mogu navesti o Ljubinju kreću od infrastrukture. Sedamdesetih se gradila cesta između Ljubinja i Stoca kojoj nedostaje metar širine. Važan cestovni pravac koji povezuje dvije najvažnije hercegovačke sredine, Mostar i Trebinje, na ovoj dionici širok je samo pet metara, iako je standard uvijek bio bar šest. Nikom ni danas nije jasno zbog čega je to tako, ali se niko nije sjetio da od tih godina do danas utroši marku da put midernizuje.
Druga i još teža istina porazna za Ljubinje je činjenica da je to valjda jedina opština u našoj državi koja nema izvor pitke vode na svojoj teritoriji. Problem je rješen sa izvorišta u Berkovićima, ali tako je voda preskupa, a nedovoljno je ima za veći razvoj mjesta, posebno potrebe neke potencijalne industrije.
Problem s odlaskom stanovništa prisutan je svugdje u Hercegovini, a u Ljubinju je on posebno bolan. Bolne su i posljedice toga, posebno kad su izražene plastičnim primjerima, kao što je onaj da već godinu i po u Ljubinje ne dolaze novine. Jedini kiosk je zatvoren, tako za kupiti dnevnu ili sedmičnu štampu morate otići do Stoca ili Trebinja.
Odbojka je glavna priča u Ljubinju
Mjesto je čisto i što svi ističu da nema prosjaka. Ljubinje nije imalo ni onih klasičnih priča iz rata, ubijanja i paljenja imovine dojučerašnjih komšija. To se osjeti na ljudima, koji su nekako mekši i pitomiji nego drugdje u Hercegovini. Tri bogomolje tri vodeće naše religijske zajednice nalaze se u krugu od dvije stotine metara. Da stvar bude karikaturalnija u središtu tog zamišljenog kruga je policijska stanica.
Ljubinje je malo mjesto, svega pet hiljada stanovnika je imalo prije rata, danas ima dosta manje. I sve je nekako u tom razmjeru, osim jedne stvari – odbojke. Ljubinjska odbojka je svjetska priča, mnogo veća i važnija od malog mjesta za kojeg ljudi čuju tek ljeti kad ga opkole strašni požari pa se silom prilika probije u medije.
Ljubinjski odbojkaši su u sedamdesetak godina tradicije stvorili brojne uspjehe, igrali i prvu ligu bivše države, a s ponosom ističu činjenicu da kad bi u jednu selekciju okupili sve svoje odbojkaše da bi uvijek imali kvalitet za bar četvrtfinale Evropskog prvenstva. Nadprosječna visina ljudi iz ovog dinarskog kraja, činjenica da je to postao jedini sport u mjestu i pravilo da u Hercegovini nema sredine, il’ si katastrofa il’ najbolji.
Ljubinje je pravi dokaz da svako naše mjesto u sebi nosi posebnu ljepotu, a da nju osjetite kad dođete i provedete dan u razgovoru s njegovim ljudima. Ljubinje je po mnogo čemu teška i tužna hercegovačka priča, ali vrijednost njegovih ljudi daje nadu da će doći do nekog preokreta i mjesto početi sijati odbojkaškim sjajem.
Izvor: Klix.ba
