LJUBINJE: „Baba i ja smo najveći majfijaši“

11.06.2017.     Privreda

I on, i supruga duboko su zagazili u osmu deceniju života, a jedino što imaju, kaže, komad je zemlje na kojem cijeli život uzgajaju duvan.

„I to nam ne daju. Nikako. Duvan nije zabranjen, ali otkupa nema. Od nečega se mora živjeti. Sad ovih inspekcija i policije pod punom ratnom opremom nema, ali eto njih krajem ljeta. I tako svake godine otkako su nam ukinuli duvanske stanice“, dodaje.

Boli ga, nastavlja, zbog toga što ih zovu „duvanskom mafijom“, jer nije svojim izborom ušao u rizik sadnje kulture za koju nema ugovorene proizvodnje. A najbliža otkupna stanica nalazi se 400 kilometara daleko – u Bijeljini.

„Nekad smo imali otkup i u Ljubinju, i na još tri mjesta u Hercegovini. A onda je došla ta privatizacija i sa njom ljudi koji ne znaju ni kako duvan izgleda, pa je sve propalo. Sad smo primorani prodavati sve ovo nakupcima, a njima kako Bog dadne – ako ih do Stoca ne uhvate, dobro smo prošli. Ako ga uhvate, eto ih i kod mene“, priča.

Na rastanku upućuje na druge uzgajivače u plodnoj ljubinskoj dolini, ali i napominje da će rijetko koji reći svoje ime, jer su ljudi nepovjerljivi i jednostavno se – boje. Nije im zabranjeno saditi, ali im je problem prodati. I onda to rade kako znaju i umiju.

„Zar nam treba, ovakvim starim, policija na vratima? Samo pokušavamo preživjeti još ovo malo što nam je ostalo“, dodaje njegova supruga i nastavlja okopavati već dobro iznikle biljke.

Život u strahu i nervozi

Problemi s kojima se suočavaju u Ljubinju karakterističan je za „duvanare“, kako ih nazivaju, u cijeloj Hercegovini. Priznaju da su nekad bili među bolje stojećima u svome kraju, jer su živjeli od te poljoprivredne kulture, podizali obitelj i školovali djecu. Danas su svedeni na borbu sa sistemom.

„Zar je lako tim ljudima stalno živjeti u strahu i nervozi kad će mu policija doći na vrata zbog 30 kilograma duvana? Oni od toga žive, a prijete im kazne. A svi zaboravljaju da je ovo treći kalendarski vijek da se ljudi bave ovim poslom. Duvan je za Hercegovinu oduvijek egzistencijalno pitanje“, priča agronom Simo Kučinar, priznajući da se „i sam rodio u duvanu, odrastao u njemu, školovao se i stekao diplomu“.

Vraća film u vrijeme prodaje fabrika duvana kada je, po njemu, napravljen loš ugovor kojim novi vlasnici „nisu obavezani da otkupe hercegovački duvan“. Kučinar je član radne skupine za izradu Nacrta zakona o duhanu/duvanu. No, taj posao traje već tri godine, dodaje, i nikako da bude završen. Glavni je kamen spoticanja količina domaćeg duhana koji treba staviti u cigarete.

„Još kad je svijet, prije 30 godina, prešao na tzv. blend cigarete jasno je bilo da su to farse svjetskih moćnika. Stavili su u standarde da jedna cigareta ne smije imati više od jednog miligrama nikotina po gramu. I oni kojima one trebaju više neće popušiti jednu, nego dvije. Njima je to jasna i dobra računica, a nama nije. Neću reći da je to zdravo, ali ljudi moraju znati da su cigarete mnogo štetnije od duvana sa hercegovačkih njiva. Zamislite šta sve u fabrikama dodaju da im daju sva ta svojstva i stvore ljude ovisnima o cigaretama. A mi imamo ljudi koji su doživjeli sto godina i sa ‘škijom’ u ruci umrli“, navodi Kučinar.

Nemoć lokalnih vlasti

I lokalne vlasti svjesne su problema koji pritišće stanovništvo ljubinjskoj kraja. U svemu su i prilično nemoćni, jer ih entitetske vlasti, kako kažu, ne slušaju iako im se obraćaju svaki dan. A da imaju novca i subvencioniraju proizvodnju, po mišljenju opštinskog načelnika Darka Krunića, našli bi se i sami u prekršaju – podsticali bi proizvode koji idu na crno tržište.

„Svjedoci smo šta se sve dešava na tržištu droge, oko nas ima ubistava i otmica, raznih krađa, a tog čovjeka koji hoće da preživi od duvana stavljaju u istu ravan sa ubicama. S jedne strane prođu im milioni i milijarde maraka, a ovdje su čovjeka spriječili da zaradi 200-300 maraka. Ne znaju da mnogi od njih to rade da sebi obezbijede lijek. Da imaju dobru penziju ili da im se omogući drugi izvor zarade, jasno je da ne bi niko od njih bio na njivi“, konstatira Krunić.

Iako je njiva pod duvanom oko Ljubinja i dalje mnogo, odgovorni tvrde da površine svake godine rapidno opadaju. Po nekim procjenama, danas se ne zasadi ni peti dio nekadašnjih površina. Poljoprivrednici se okreću drugim kulturama, poput smilja.

„Surova je to klima – od ekstremnih vrućina do velikih hladnoća. I opet, od 1.500 hektara oranica, zasađeno je njih 1.490. To najbolje govori koliko su ovi ljudi vrijedni. I nisu neki trgovci, nego samo proizvođači. A sad im se ni to ne da – ne može se proizvoditi, ne može se prodati“, ukazuje Čedomir Ćuk, šef općinskog odjeljenja za privredu.

Po njemu, rješenje je jednostavno. „Ili neka entiteti i država zabrane sadnju duvana, ili neka nađu rješenje kroz garantovani otkup ili subvencije. Nije zabranjeno koliko znam. Kad je tako, onda neka zaštite domaću proizvodnju. Ovako se ljudi samo muče i bukvalno je to kod nas postala čista borba za opstanak. I u toj borbi im treba olakšati, a ne samo otežavati“, zaključuje Ćuk.

Krivični, a ne prekršajni progon

A borba za život vodi se i drugdje oko Ljubinja. I na povratku iz tog gradića, sam pogled na njive govori da je zasađeno puno duhana. Na koji način će to jednog dana biti prodano veliko je pitanje. Dok prave pauzu, a ni stajati pod hercegovačkim suncem na 30 stupnjeva nije zgodno, kamoli raditi, pričaju svoju muku. Istu onu koju imaju i drugi.

„Nema otkupa i nema se tu šta pričati. Vidite moju njivu – zasadio sam i radim. Nemam šta drugo, a oni neka dolaze. S jedne strane nije zabranjeno, a nelegalno je kad pokušamo prodati. I to je stvarno za Ripleyja, ono ‘vjerovali ili ne’“, govori Ljubinjac koji se, u šali, predstavlja kao Milko Đurovski. „Znaš, to je onaj makedonski fudbaler što su ga iz Partizana ukrali Zvezdi, pa im ovi ni danas, 30 godina kasnije, ne mogu oprostiti“, objašnjava.

Ni njegova, ni susjedova njiva nisu velike, bar ne onakve kakve postoje u Slavoniji ili Vojvodini, ali su jednako pažljivo uređene. I na njima duhan – malo sorte ‘virdžinija’, a malo više hercegovačkog ‘ravnjaka’ na kojeg su posebno ponosni.

„Ne znam je li ikad posljednjih godina ovoliko posađeno duvana u ljubinskoj vali. Duvan sadim na zakupljenoj njivi, platio sam sve uredno i sve radim kako treba, a kad dođe da se bere i suši neko može doći i da ga samo pokupi. I šta sam ja radio? A poslije me i krivično goni, ne prekršajno. Gdje to ima“, pita „Milkov“ susjed.

Za manje od dva mjeseca slijedi branje, pa sušenje. Više od pola godine Ljubinjci imaju posla oko duhana. „I onda će, nekako s jeseni, doći neki nakupac i ako plati, a prođe bez problema, svi smo dobri. Druga je varijanta da će doći da ga zaplijene. Ako je zabranjeno, neka već jednom kažu, jer ovako se više ne može“, zaključuje.

Na njihovu žalost, prema sva tri zakona o duhanu koji postoje u BiH (jedan na državnoj, a druga dva na entitetskoj razini), nitko ne bi mogao zasaditi duhan ukoliko nema potpisan ugovor s otkupljivačem cijele količine zasađene kulture.

Pokušaji Al Jazeere da dobije odgovore na pitanja koji muče Ljubinjce, ali i sve Hercegovce koji se bave uzgojem duhana, te kako im pomoći, nisu urodili plodom jer mjerodavni nisu dostavili tražene odgovore.

Izvor: Al Jazeera