Amir Vuk Zec: Igrati se može samo onaj ko dobro vlada profesijom

06.05.2018.     Vijesti
Dugo smo vrebali priliku da zakažemo intervju sa arhitektom Amirom Vukom Zecom. Jer, znali smo da razgovor sa njim nikako ne može biti dosadan. Širina duha i životnog iskustva, u kombinaciji sa praksom jednog od najangažovanijih arhitekti danas u BiH, čini da se od njega itekako može naučiti. Dragocjeno je podsjetiti šta su to osnovne, praiskonske potrebe čovjeka i prostora oko njega, a ujedno osjetiti savremenost i osvješćenost.

Nadimak Zec koji je dobio u školi, naravno, nije slučajan, jer u razgovoru osjetite brzinu misli i djelanja. Kaže da je nekad vuk, a nekad zec, zavisno od situacije.

Živi, kako kaže, u tuđem vremenu, ne u svom, jer je angažovan na nekoliko strana. Tačnost, reći će u ovom intervjuu, nije moralna odluka, ali biti odgovoran jeste.

Amir Vuk Zec sigurno je danas najpoznatiji arhitekta, kako u svom Sarajevu, tako i u cijeloj BiH. Njegovim imenom potpisano je na desetine projekata širom BiH i regiona – hotel Pino Nature na Trebeviću, hotel Delfin u Bijeloj, hotel Navis u Orašju, Vinska Galerija Vukoje u Trebinju, City Centar u Orašju, zgrada Mejtaš u Sarajevu, restoran Kibe Mahala i mnogi drugi.

– Ja sam se, ustvari, prepustio matrici života. Moj profesionalni put je sočan i zanimljiv, jer je prije svega ličan, individualan. U vrijeme kada sam završavao studije, bio je dominantan kolektivni način razmišljanja u arhitekturi i prostoru. Tada počinjem nalaziti svoj put, najprije u malim prostorima. Borbina nagrada nas je lansirala kao arhitekte. U gerili cjelokupne tadašnje arhitektonske scene nas je definisalo to što smo radili mimo pravila i logike tadašnjeg sistema – počinje priču za eKapiju Amir Vuk Zec.

Sve je počelo nekadašnjom Borbinom nagradom, koja je pripala njemu i kolegi Mirku Mariću za enterijer od 28 m2, tačnije za zlataru na Baščaršiji. I baš kako je tada stvarao igrajući se, igru i naivnost zadržao je i danas. A igrati se , ipak, znaju rijetki.

Nadrealno Sarajevo kao stil života

– Prije nekoliko dana prijatelj mi je rekao: „Ti si svojim radovima porušio modernu“. Ustvari, u vremenu zrelosti sarajevske alternativne scene, kada nastaju Nadrealisti, filmovi Emira Kusturice i rok bendovi, mi smo tražili svoj individualni put. Svima nama je Sarajevo bilo krovno ime. Tadašnje Sarajevo je imalo posebnu auru u zraku, koja je bila šeretska, voljela je alternativno da se izražava.

Hotel Pino Nature na Trebeviću (Foto: Damir Dautbegović)
Moj pristup arhitekturi je bio otpor zvaničnoj kulturi. Bio sam sretan da svoje ideje mogu ostvariti u malim prostorima, jer su tada veliki projekti pripadali velikim preduzećima. Sve me to pripremilo za ovo što danas jesam – arhitekta koji zavisi od svog rada.

Tada je lako bilo biti alternativan, jer je falilo drugačijeg pristupa, a danas ga ipak ima previše. Taj limit je nama bio inspiracija, nedostaci kao mogućnosti. Nemanje nam je razvijalo maštu, kao djeca kad se igraju, pa smišljaju igračke i svoja pravila.

Čitavo naše odrastanje u Sarajevu je bilo kao u skrivenoj kameri. Sve vrijeme si u nekoj zamci, pa razmišljaš ko li ti je smjestio. Život je stalno bio u skeču. Poslovi su nekako dolazili spontano, u kafani, gdje smo nalazili jedni druge i kreirali svoj imidž. Cijeli naš život u Sarajevu oformio nas je da budemo pronicljivi, sa dubokom percepcijom finih detalja, izražavajući se kroz metaforu i duhovitost. Sve je bilo bajkovito i naivno, a naivnost tog vremena davala je romantiku. Imam u sebi „ugrađenu“ duhovitost onog vremena, a koja jako brzo komunicira. Kod mene je sve eksplozivno i urgentno, zato ja svoj studio zovem „Urgentna arhitektura“.

Konformizam današnjeg vremena ubija kreaciju

– Za razliku od tog našeg vremena, danas je drugačije, jer je sve brzina, koja ne daje prostora igri i kreaciji.
Novokomponovani investitori, koji su došli do kapitala jako brzo, nose sa sobom teret odluka, i sve se svelo na jednog čovjeka – one man show- koji treba da odluči za stotine ljudi, a to nije svojstveno svakome, jer se za lidera treba roditi.

Primjećujem problem današnjih kapitalista što teško prenose posao na druge i jedino vjeruju djeci, a oni mogu biti problem, jer su naviknuti na komfor. Malo tih roditelja pripremi djecu na vrijeme za biznis. Veća je zadaća nastaviti i održati biznis, a često se dešava da nasljednici nisu naučili da se zapitaju. Ne poznaju nikakve negacije – nema, ne može i slično….U današnoj informacionoj sferi, nije teško nešto plitko znati.

Zašto baš arhitektura

– Uvijek sam slikao i volio sam skulpturalnost, praktičnost. Ta zavodljivost stvaranja me opčinila. Znam da nisam za trgovinu, jer ne znam prodati, više volim dijeliti.

Kao lider, mogu biti autoritativan u onome što je moja struka. U biznisu ne volim biti lider. Rad sa ljudima je složen. Više sam psiholog nego arhitekta, jer vidim sve vrline, slabosti i mane svojih saradnika i volio bih da to možemo sve dijeliti.

Hotel Park u Bijeloj, Crna Gora (Foto: Damir Dautbegović)
Naš posao je svakako odgovoran, jer su prostori javni. Kuća je uvijek u oku drugog. Koncert ili izložbu možeš i ne moraš posjetiti, ali kad nekom napraviš kuću, ona je da se gleda. Ona nije samo naša, nego je i u oku komšije.

Ova profesija je javna, mi smo dio prostora i zato smo uvijek izloženi kritici. Taj prostor nas određuje i jako utiče na nas. Kad te cipela žulja, žulja tebe, ali kad te objekat žulja, onda žulja cijeli grad. Pogrešno postavljena kuća ili koncept jednog dijela grada počinje da proizvodi negativnu atmosferu.

Iz mog biroa se izrodilo 15 biroa koji su aktivni na ovom prostoru, što je jako pozitivno. To je znak da smo postali neka vrsta inkubatora za mlade. Oni su naučili, osim arhitekture školu marifekltuka – kako preživjeti, prezentovati projekat, pregovarati sa investitorom…

Intuicija i osjećaj tijela

– Kad sam počinjao, mislio sam svojojm glavom, razmišljao, jer nisi mogao imati mnogo informacija kao danas. Vrijedne knjige su imali samo profesori, oni su bili Google. Danas svako sam sebe može obrazovati, ako želi.

Naivnost i igru sam zadržao i vjerujem intiuciji. Smeta mi kada današnje arhitekte počinju predavanja sa podacima iz određenih istraživanja, krijući se iza tog svetog grala nauke, koja govori nerazumljivim jezikom. Svakako da jedan arhitekta treba da posjeduje znanja, ali zaboravilo se na igru i intuitivnost.

Arhitekta mora vjerovati iskustvu tijela, predznaku, jer dobar umjetnik je šaman, on priziva vodu, kišu…i po tom se razlikuje od ostatka plemena. Igrati se može onaj ko dobro vlada profesijom.

Prava arhitektura te čini ćutljivim, rekao je Žil Val. Na nju reagujemo slično kao i prema hrani, shodno našim ukusima. U svemu tome nismo mnogo odmakli od prvog čovjeka. Naša tijela su i dalje ista i nismo puno evoluirali. Vjerujemo nekim barometrima, a ne svom tijelu. U sebi imamo pokazatelje, sigurnosne ventile, ali se rijetko pitamo šta je za nas intiman prostor.

Baš na primjeru kuća na Balkanu uviđamo svu neosvješćenost današnjeg čovjeka i kako zbunjeno živi. Jer to nije kuća, već grobni spomenik. U jednoj kući vidi se pohlepa da se iskoristi poslednji sprat, prizemlje pretvori u poslovni prostor, a snaja da se odvoji posebnim stepenicama. To su kuće u kojoj vlasnik želi da riješi sve probleme ovozemaljskog života.

Kako investitori i vlast reaguju na ideje jednog arhitekte?

– Dobro, ali nekad pobjegnu. Ne vole kad ne mogu nekog kuptiti, tada su nesigurni, vole da dominiraju. Brzina je njihovo oružje, ili kako ja to zovem funky business. Hoće sve na brzinu, jer je to znak ovog vremena.

Vinska galerija Vukoje, Trebinje (Foto: Damir Dautbegović)
Svaka vlast pobjegne od tebe, jer te ne može kupiti. Onda ne znaju kako tobom da upravljalju, pa nađu nekog kim mogu vladati, jer se slobodnih ljudi plaše. Slobodni ljudi su prednost.

Mudar sultan pametnog vezira ima – to je deviza kojom bi trebali da se vode. Pustiš da drugi, koji ima znanje, za tebe odlučuje. Da bi ti neko vjerovao u ovom poslu, mora kod tebe prepoznati integritet.

Danas investitor misli o broju kvadrata, a ne o tipu ljudi koji bi negdje živjeli. Brzo napraviti grad ili dio grada je opasno, jer tu treba dosta slojeva. Zato danas pristupamo segregaciji društva. U prostor izgleda svako zadire. Nema dobrog mejkapa koji „vadi“ loše postavljenu kuću ili zgradu, lošu fasadu ili izbor materijala.

Zato sve treba postaviti pravilno. Korbizje je rekao „Za projektni zadatak mi treba genijalac, za dizajn malo talenta“. Dobro postavljeno pitanje je već pola odgovora. Strukturalnost je naš posao. Kad postaviš problem, prvo uradi najpreče, skidaj sloj po sloj. Ja sam kao hirurg. Dok ne zatvorim pacijenta ne izlazim iz sale.

Moj odnos ka drugome ne može da a da se ne reflektuje na mene, to je odnos jedan na jedan, i ogledamo se jedni u drugima. Za dobru arhitekturu, kao i za tango, treba dvoje, rekao je arhitekta Žan Novel.

Zašto voli Istok?

– Volim japanski način razmišljanja u arhitekturi, jer pristupaju filozofski i nisu zarobljeni u mega strukturama. Neko voli da prilazi prostoru iznutra ka spolja, a neko obratno. Neko je introvertan ili ekstrovertan. Ja volim djelovati iznutra, u malim intervencijama.

Terunobu Fudžimori je neobičan arhitekta, jer su njegove kuće kao dječiji crteži. Osjetiš intimu i toplinu doma.

Japan uvijek da drugu dimenziju u arhitekturi, a oni su inače vrhunski kopiranti. Njegov mininamlizam je ustvari higijena uma. Istok je horizontala, a zapad vertikala. Japanska kuća, kao i orijentalna, se razvijala horizontalno. To vidimo i na primjeru Svrzine kuće u Sarajevu.

Djeca

– Moja djeca su rasla uz raju, jer je kuća oduvijek bila puna ljudi. Liberalni su i slobodni, svoji, i nastojim da ih ne opteretim svojim poslom.

Ne treba na djecu projektovati svoje želje, jer kako Duško Radović kaže: „Tucite djecu kad počnu ličiti na vas“. Moj sin je arhitekta, pa se mnogi pitaju ima li talenta i kako će on dalje. Na to im kažem: „Ja sam mu dao prezime, a on nek gleda kako da zaradi ime“.

Na koje projekte je ponosan?

– To što je iza mene, živi svoj život. Svako otvaranje objekta je kao udaja ćerke. Drago ti je, ali ode dio tebe, ode radost stvaranja. Čim se nešto otvori ono živi svoj život.

Meni je zanimljivo dok se pravi, a najveće zadoljstvo je kad pobjediš sebe. Najveća radost je „spustiti se“ iz svijeta ideja u materijalno.

Ne pomišljam na penziju, jer mislim da ću više raditi i sobom se baviti. Um dok radi, radiću i ja.

Teodora Brnjoš, ekapija